Izgledom čagljevi popunjavaju prijelaz između vuka i lisice. Zlatni čagalj ima krzno sivožute, crvenkaste ili zlatne boje sa bijelim djelovima. Dlaka po donjoj strani tjela je bijelkaste boje. Kako su rasprostranjeni na velikom području razlike između pojedinih podvrsta su lako uočljive. Čagljevi iz sjevernijih krajeva (umjereni temperaturni pojas) imaju gušće krzno od onih koji nastanjuju južnije, ekvatorijalne, krajeve.
Ima jasno izražene uši, a glava mu je relativno široka. Rep je bogato odlakan, dužine oko 30 centimetara. U dugoj i zašiljenoj gubici ima 42 zuba.

Staništa zlatnih čagljeva prostiru se se od sjeverne i zapadne Afrike preko jugoistočnih dijelova Europe do južnih dijelova Azijskog kontinenta. Izvrsno se snalaze u polupustinjama, pustinjama i suhim krajevima. To je životinja otvorenih prostora, osobito onih koje obiluju grmljem i makijom. Po potrebi može nastanjivati i šumska područja, pa čak i džungle (kao što je slučaj u južnoj Aziji).

U Hrvatskoj se Zlatnog čaglja može pronaći u gotovo cijeloj Dalmaciji (osobito na poluotoku Pelješcu) kao i u Istri. Pojavio se i u Slavoniji. Izvrsno se snalazi u makiji. Naša je autohtona životinja.

Zlatni čagljevi žive u malim obiteljskim skupinama (mali čopori). Obično mužjak i ženka ostaju doživotno, a ostali čalnovi skupine su mladi iz prijašnjih legla. Skupina nije čvrsto vezana, pa tako mladi čagljevi znaju napustiti skupinu. Ti mladi čagljevi služe kao pomagači prilikom odrastanja nove generacije mladunčadi. Rađaju mlade unutar rupa, koje im služe kao jazbine. Mladi počinju hijerarhijske borbe međusobom vrlo rano kako bi ustanovili tko će ostati a tko napustiti skupinu. Pojedini parovi nemaju pomagače, no tada imaju znatno manje izglede da odgoje mladunce. Sasvim je uobičajno da čagalj živi samotnjačkim životom.

Zlatni čagalj je strogo teritorijalna životinja. Obično okupira područje od oko 2 - 3 kvadratna kilometra. Međusobno komuniciraju prepoznatljivim zavijanjem. Također, mokraćom označavaju teritorij.

Zlatni čagalj spada u najrasprostranjenije čagaljeve. Izvrsno se snalaze u polupustinjama, pustinjama i suhim krajevima. To je životinja otvorenih prostora, osobito onih koje obiluju grmljem i makijom. Po potrebi može nastanjivati i šumska područja, pa čak i džungle (kao što je slučaj u južnoj Aziji).

U Hrvatskoj se Zlatnog čaglja može pronaći u gotovo cijeloj Dalmaciji (osobito na poluotoku Pelješcu) kao i u Istri. Pojavio se i u Slavoniji. Izvrsno se snalazi u makiji. Naša je autohtona životinja.

Čagalj dan obično provedi skrivajući se u grmlju, a u predvečerje kreće u lov. Hrani se svime što može savladati, kao što su glodavci, zečevi, mladi biljožderi, ptice, riba, pa i kukci. Znatan dio ishrane mu čini biljna hrana, jedu voće, osobito vole grožđe (i kod nas pravi štete u vinogradima). Napada i domaću stoku, perad, janjad i ovce. Kada su udruženi u skupinu, Zlatni čagljevi mogu oboriti i odrasle antilope ili ovce.

Vrlo često, čagljevi prate veće lovce (npr. lavove) i hrane se ostacima lovine koja ostaje. Spremno jedu i strvine na koje naiđu. Znaju zakopati dio hrane koji im preostane kako bi je sklonili od ostalih mesoždera. Prilikom hranjenja gutaju hranu bez žvakanja kako bi je pojeli što više u kratkom vremenskom periodu, a prije nego što dođu veći mesožderi koji im mogu preoteti lovinu.

Prirodni neprijatelji čaglja su vuk i ris a što se odnosa sa čovjekom tiče uglavnom nema većih problema, iako zna raditi štete u voćnjacima i vinogradima, a također ponekada napada stoku i perad - u Hrvatskoj spada u divljač (smije ga se loviti).

Spomenimo još kako je čagalj više lovac nego što je strvinar tako da mu prisutnost većih grabežljivaca znatno smanjuje mogućnost opstanka a ima i znatnih problema sa poludivljim psima.